From: Dragutin
Ne možeš ti našega čovika zajebat
:: komentari (8) :: štampanje ::
- Ne možeš ti našega čovika zajebat - rekao je s neskrivenim ponosom mnogi Hrvat pročitavši u novinama kako je stanoviti Saša (24) s otoka Krka prvi u svijetu, prvi dakle od svih šest milijardi ljudi i svih pola milijuna vlasnika novog američkog elektroničkog čuda, uspio probiti zaštitu revolucionarnog Appleovog mobitela iPhone. Saša je, naravno, odmah postao nova hrvatska medijska zvijezda, potamnivši slavu čak i onog Lopine, Šapine, kako se zvao onaj naš ugostitelj iz Berlina, haker koji je probio zaštitu berlinskog kladioničarskog sustava, pa postao autentični hrvatski Robin Hood što pljačka bogate da bi... dobro, kupio crveni ferrari.
Ne možeš ti našega čovika zajebat! Koliko puta ste u čuli tu rečenicu, izgovorenu na jednom od tri-četiri štokavska jezika s ovog brdovitog poluotoka, ovisno je li se za potrebe kafanskog razgovora nije dao zajebati naš čovik, čovjek, čovek, čo'ek, ili koja li već podvrsta te endemske balkanske životinje, upravo nevjerojatno prilagodljive svim životnim uvjetima, od surovih azijskih suhopoljina do skandinavske liberalne demokracije?
Iza te rečenice cijela je čudesna balkanska mitologija, čarobnija i opsežnija čak i od grčke, s odvažnim junacima čije podvige mi, smrtnici s podnožja Olimpa, prepričavamo s koljena na koljeno, dodajući uvijek nove detalje i nevjerojatne obrate, o dovitljivim zemljacima koji za našim šankovima postaju pravi bogovi i polubogovi.
Čuli ste te priče bezbroj puta, i sami ste ih često prepričavali. O onom hrvatskom gastarbajteru, ili Bosancu, Srbinu, svejedno, što je sagradio kuću na obali Ženevskog jezera, na državnoj zemlji, na užas šokiranih Švicaraca, koji su zbog toga morali mijenjati svoje manjkave zakone, jer u cijeloj sedam stotina godina dugoj povijesti švicarske države nije zabilježena bespravna gradnja, pa ne postoje ni zakonom predviđene sankcije. Ili je to bilo u Norveškoj? Zar je važno - nema te uređene demokracije koja će zajebati našeg snalažljivog zemljaka.
Pa nije li ono i spomenutog hrvatskog Robina Hooda, koji je njemačke kladionice oštetio za dva milijuna eura, sud u Berlinu oslobodio zato što tamošnje zakonodavstvo jednostavno nije predvidjelo njegove inovativne metode kladioničarskih malverzacija?
Proslavljeni košarkaš Chicago Bullsa Toni Kukoč pričao mi je, recimo, kako je s jednim takvim išao u ribolov na jezero Michigan. Amerikanci čuvaju riblji fond jezera Michigan i postavili su jasna pravila ponašanja: dopušteni ulov su dvije ribe. Stoga se, ulovivši drugu, Toni htio vratiti kući, ali zemljak se samo nasmijao i nastavio lov - izvukao je treću, pa četvrtu, pa sedmu, pa desetu. Naravno da je znao da ne može s deset riba proći strogu kontrolu na izlazu: kad je ulovio desetu, izabrao je dvije najveće, a ostale - bacio u jezero. Desetljećima su, eto, glupi Čikažani odlazili sa štapovima na jezero Michigan i vraćali se kući čim uhvate dvije ribe, pa makar i veličine inćuna, i nikome nikad nije palo na pamet da ulovi petnaest riba, pa izabere dvije najveće. Sve dok nije došao naš mitološki junak.
Ne može država Illinois našega čovika zajebat! - začuje se svaki put s druge strane šanka pouka te priče, pa krene sljedeća: ona o ratnim izbjeglicama iz Hrvatske, odnosno Bosne, odakle već, koji su shvatili da svaka njemačka savezna država izbjeglicama daje hiljadu maraka mjesečno, pa se prijavili u svaki od trinaest Bundesländera, i onda prvog u mjesecu sjedali u auto i odlazili na turneju po Njemačkoj, skupljati svojih 13.000 maraka socijalne pomoći. Svašta, eto, Švabo može, može napraviti auto koje će nadživjeti kenozoik, ali me može zajebati našeg čovjeka.
Meni osobno najdraža je pak ona priča o tom mitskom "našem čovjeku" koji se u izbjegličkom sužanjstvu Njemačke - ili Nizozemske, Švedske, Finske, izvori se ne slažu uvijek - zaželio domaće janjetine s ražnja. Zna se, naravno, da je janjetina na ražnju nezamisliva zapadno od Mure i da je nema na jelovnicima uljuđenih europskih gasthausa, jer to se na pristojnom Zapadu smatra ekstremno barbarskim načinom termalne obrade mesa, pa se taj naš-čovjek dosjetio da mlado janje kupi u trgovini s - kućnim ljubimcima. Prodavač se, kaže taj rašireni urbani mit, čudom načudio kupčevoj želji - neće on anakondu, tarantulu ili krokodila, kao sav normalan zapadni svijet, nego baš mladunče ovce - a kako u uređenom kapitalizmu nema toga što vam trgovac neće naći, tako je tjedan dana kasnije naš-čovjek došao u pet-shop po svoje malo, bijelo janje.
I prošla bi ta janjetina na ražnju bez posljedica, da se našem-čovjeku nije omililo, pa je u dućanu s kućnim ljubimcima naručio i drugo, i treće i sedmo janje. Raznježila se prodavačica u dućanu, stvar se pročula, za neobičan slučaj ljubavi čovjeka i domaćih životinja zainteresirali su se uskoro i novinari, ali i budni aktivisti lokalnog društva za zaštitu životinja, koje je zanimalo kako se taj siromašni nesretnik brine za svoje stado. I naposljetku je u plitkoj kosturnici u dvorištu iza kuće u predgrađu Düseldorfa - ili Malmöa? - otkrivena mračna tajna tihog i povučenog N. N., prognanika s krvavog Balkana.
Postoji i druga verzija ovog mita, još nadrealnija i luđa, gotovo kao predložak za karakter iz nekog psihološkog trilera. Zaklinjali su mi se ljudi da se stvar dogodila negdje u Americi, možda čak u Australiji, uglavnom negdje gdje je nemoguće vidjeti da bi se leševi životinja, kao kod nas, prodavali cijeli. Kako bilo, naš-čovjek je, zaželjevši se one iskonske radosti kad jaganjci utihnu, u mesarnici kupio dvije janjeće plećke, dva buta, rebarca, bržolice, glavu, cijelo je janje naš junak kupio u dijelovima, kod kuće ga sastavio žicom i - na veselje male izbjegličke kolonije - okrenuo na ražnju.
Eh da, ne možeš ti našeg čovjeka zajebat! - začuje se onda u kafani jednodušni zaključak, u kojemu ćete prepoznati duboko divljenje nenadjebivom balkanskom geniju, i više iskrenog ponosa nego što ga mogu izmamiti sve nacionalne himne i zastave, slavne bitke, titule svjetskih prvaka i svi Teslini patenti zajedno. Urbana mitologija bjelosvjetskih Slavena slavi njihovu neviđenu snalažljivost, kakvoj ih je naučila valjda surova povijest: to su hajduci i drumski razbojnici dvadeset prvog vijeka, koji odavno više ne pljačkaju trgovačke karavane, niti iz zasjede zaskaču mletačke, turske i austrijske naoružane patrole, već presreću porezne, socijalne, bankarske, financijske i ostale službe razvijene demokracije.
Jače je to čak i od njihova opjevanog i pomalo precijenjenog slobodarskog i državotvornog duha, jer nijednu državu nisu Hrvati, Srbi i Bošnjaci baš toliko sanjali da je ne bi prevarili. I radije će Hrvat položiti život na oltar domovine nego tisuću kuna poreza na njen šalter.
Obratite, uostalom, pažnju na tu rečenicu: ne možeš ti našeg čovika zajebat. Jer, i Zakon o rekreativnom ribolovu u američkoj državi Illinois, i Urbanistički plan ženevskog kantona, i pravilnik Savezne države Baden-Württenberg o stjecanju prava na socijalnu pomoć, i Zakon o zaštiti životinja Novog Južnog Walesa, svi su ustavi i zakoni modernog svijeta, kako je poznato, smišljeni samo da zajebu našeg čovjeka, i ni zbog čega drugog.
Takav će vam se naš-čovjek, ležerno naslonjen na svoj crveni ferrari pred kakvim berlinskim kafićem, požaliti da je i Drugi zakon termodinamike, zloglasni Zakon entropije, donesen samo da se zajebe njegova revolucionarna ideja o održivom razvoju neuređenog sustava.
Sustav je, naime, najveći prirodni neprijatelj našeg-čovjeka, mitološkog boga prevare, i cijela je povijest takozvanog napretka, od prvih zemunica do visokih civilizacija na ušćima rijeka, generirana samo idejom da se zajebe naš čovjek.
Zato je ohrabrujuća vijest s otoka Krka. Bogovi urbane mitologije hodaju, eto, ukorak s vremenom, i široko su sa kozjih staza narodne epike, iz prostora izbjegličkih logora i gastarbajterskih kontejnera na bauštelama - uz cvilež elektromotora i veselo okretanje kakvog domaćeg papkara nabijenog na kolac - zakoračili u digitalnu eru. Pričat ćete sutra tako o nekom našem neviđeno pametnom i snalažljivom čovjeku koji je lukavo zajebao cijeli norveški mirovinski sistem tako što je naoružan zoljom opljačkao blindirani kombi s penzijama, a supatnik sa šanka dodat će: nije to ništa, jedan naš student sa Krka - sutra će biti iz Živinica, Novog Pazara, već po potrebi - probio je zaštitu Appleovog iPhonea.
Hiljade vrhunskih inženjera uposlila je tvrtka Apple na tom projektu, uložila milijune dolara i angažirala cijele timove nobelovaca na osmišljavanju složenog sistema zaštite, što sve ta američka gamad nije poduzela, a sve samo s jednom namjerom - da zajebe našeg čovjeka. Zaboravili su, međutim, jednu stvar.
Ne možeš ti našeg čovjeka zajebati - dovršit ćete vi rečenicu, dok vam uz kičmu strojevim korakom, kao jedan, budu marširali žmarci ponosa.
No comments:
Post a Comment